Friday, April 25, 2014

Ispit - Kako se menjaju javni prostori




 KAKO SE MENJAJU JAVNI PROSTORI

Ivana Zlatković M-2013/094
Aleksandra Kresoja M-2013/043



Ključne reči

Društveni milje
Ubrzanost promena
Vreme
Pojedinac i masa
Kontrola moći
Želja za moći
Kolektivno nesvesno
Kontrola medija
Infantilni impuls
Društveni haos

Bibliografija:

1.      Suzuki, Daisetz Teitaro, Zen budizam i psihoanaliza. Beograd: Nolit, 1977.
2.      Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, Fenomenologija duha. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1974.
3.      Fukujama, Fransis, Branimir Gligorić, and Slobodan Divjak. Kraj istorije i poslednji čovek. Beograd:CID, 2002.
4.      Čomski, Noam, Kontrola medija-spektakularna dostignuća propagande. Novi Sad: Rubikon, 2008.
5.      Fuko, Mišel. Treba braniti društvo. Novi Sad: Svetovi, 1998.
6.      Norberg-Šulc, Kristijan, Milutin J. Maksimović, and Ranko Radović. Egzistencija, prostor i arhitektura. Beograd: Građevinska knjiga, 1999.
7.      David, Harvey. Rebel Cities: From the Right to the City to the Urban Revolution. London: Verson 2012.
8.      Niče, Fridrih, Volja za moć: pokušaj preocenjivanja svih vrednosti. Beograd: Dereta 2003.
9.      Hsi, Emperor Fu. I CHING. THE BOOK OF CHANGES. (2002). http://www.labirintoermetico.com/09IChing/I_Ching_%28trad._Legge%29.pdf
10.  Oliver, Pamela, Gerald Marwell, and Ruy Teixeira. A theory of the critical mass. I. Interdependence, group heterogeneity, and the production of collective action. American journal of Sociology (1985): 522-556.
http://www.ssc.wisc.edu/~oliver/PROTESTS/ArticleCopies/OliverMarwellCritMassI.pdf
11.  FON forum, http://www.fonforum.org/download/druga/Teorija_verovatnoce/4_Zakon_velikih_brojeva.pdf
12.  ProcessMatter, http://www.stealth.ultd.net/stealth/06_processmatter.html
13.  Lydon, Mike, and Anthony Garcia. "Tactical Urbanism." (2014).
http://issuu.com/streetplanscollaborative/docs/tactical_urbanism_vol_2_final
14.  Teorija haosa i efekat leptira, http://www.lasinora.com/theory/sr/the/id3.html

Citati

" Dokle god je nesvesnost nagonska, ona ne prevazilazi nesvesnost životinja ili male dece. To ne može biti nesvesnost zrelog čoveka. Njegova nesvesnost je izvežbana, u nju su uključena sva svesna iskustva kroz koja je prošao od detinjstva i koja sačinjavaju njegovo potpuno biće.” ( Suzuki,1977 )

“ Zen sad traži od zrelog čoveka da se oslobodi od ove afektivne zagađenosti, a, takođe i da se oslobodi intelektualno svesnog uplitanja, ukoliko iskreno želi da ostvari slobodan i spontan život u kojem ga neće spopadati uznemirujuća osećanja kao što su strah, nelagodnost ili nesigurnost. Kad dođe do tog oslobođenja, na području svesti počinje da dejstvuje „izvežbana” nesvesnost. “( Suzuki,1977 )

“Induvidualnost ima takođe važan udeo u ograničavanju čovekovog ja, no ona je političnija i etičkija, tešnje je povezana sa idejom odgovornosti. Ona spada u područje relativnosti. Može doći u vezu sa težnjom za isticanjem sopstvene ličnosti. Uvek je svesna drugih, pa je, u toj meri, oni i kontrolišu. Gde je naglašen individualizam, tu preovladava uzajamno sputavajuće osećanje napetosti. Tu nema slobode, ni spontanosti; doboka teška atmosfera inhibicije, ugnjetenosti i pritiska savladava čoveka, te je rezultat psihološka poremećenost u svim svojim vidovima.” ( Suzuki,1977 )

„Konačno, postići blagostanje znači napustiti svoje ja (ego), odreći se pohlepe, prestati sa uplitanjem oko očuvanja i veličanja ega, ono znači biti i sebe doživeti u činu bivstvovanja, a ne kroz posedovanje, tvrdičenje,gramženje, korišenje.” ( Suzuki,1977 )

„Da bi opstalo, svako društvo mora tako uobličiti karakter svojih članova da oni žele da učine ono što moraju učiniti; njihova društvena funkcija se mora u njih usaditi i pretvoriti u nešto što čine iz unutrašnje potrebe, a ne zbog prinude.” ( Suzuki,1977 )

„Društva se , naravno , razlikuju po krutosti s kojom nameću svoj društveni karakter i poštovanjem zabrana (tabua), čija je svrha da taj karakter zaštiti, ali u svim društvima postoje zabrane čije narušavanje dovodi do ostrakizma.” ( Suzuki,1977 )

„Dok se u onoj meri u kojoj je životinja – najviše boji smrti, kao čovek najviše se plaši potpune usamljenosti. Ovaj strah delotvorni je činilac koji ne dozvoljava svest o zabranjenim osećanjima i mislima. „( Suzuki,1977 )

„Pošto svest predstavlja samo malo, područje društveno šematizovanog iskustva, stanje potisnutosti dovodi do toga da sam ja, kao nebitna, društvena ličnost odvojen od sebe kao celovite ljudske ličnosti odvojen od sebe kao celovite ljudske ličnosti. Sam sam sebi stranac, pa su mi u istoj meri i svi drugi strani." ( Suzuki,1977 )
"Sada:ono je već prestalo da postoji u isti mah kada je pokazano; ono sada koje postoji u isti mah kada je pokazano; ono sada koje postoji jeste jedno drugo sada, a ne pokazano sada. I tako mi vidimo da se sada sastoji upravo u tome da u istom trenutku u kojem jeste ono već ništa nije. To sada, cim nam se pokaže, ono je već jedno bivše sada; I u tome je njegova istina; ono ne poseduje istinu bića." ( Hegel, 1974 )
"Prema tome, ljudska istorija mora da bude viđena ne samo kao niz različitih civilizacija i novoa materijalnog dostignuća nego, što je važnije, kao niz različitih oblika svesti. Svest – način na koji ljudska bića misle o fudamentalnim pitanjima ispravnog i pogrešnog, aktivnosti za koje smatraju da ih zadovoljavaju, njihova verovanja o bogovima, čak i način na koji opažaju svet – menja se, tokom vremena, fudamentalno.Pošto su ove perspektive bile uzajamno protivrečne, sledi da je velika većina bila pogrešna ili oblik „lažne svesti” koju će kasnije istorija demaskirati.” ( Fukuyama,2002 )
Naše sadašnje želje uslovljene su našim društvenim miljeom koji je, opet, proizvod celokupnosti naše istorijeske prošlosti. ” ( Fukuyama,2002 )
“Prirodni čovek nije živeo u društvu, nije se uspoređivao sa drugima ili živeo u veštačkom svetu strahova, nadanja i očekivanja koje je stvorilo društvo. On je bio srećan zbog toga što je iskusio osećanja svoje sopstvene egzistencije, što je bio prirodan čovek u prirodnom svetu. On nije težio da koristi svoj razum tako da gospodari prirodom; nije postojala potreba jer je priroda bila suštinski milosrdna, niti je razum za njega, kao usamljenom pojedincu, bio prirodan. ” ( Fukuyama,2002 )
“Poslednji čovek nije imao želju da bude priznat kao viši od ostalih a bez nje nisu bili mogući izvrsnost ili postignuće. Zadovoljan svojom srećom i nesposoban da oseća bilo kakav stid što nije u stanju da se izdigne iznad tih potreba, poslednji čovek je prestao da bude ljudsko biće. ” ( Fukuyama,2002 )
“Život poslednjeg čoveka je život u sigurnosti i materijalnom obulju, tačno ono što su zapadni političari skloni da obećavaju svojim biračkim telima. Da li je to zaista ono na šta se svodi ljudska priča tokom nekoliko milenijuma? Zar ne bi trebalo da se plašimo da ćemo biti srećni i zadovoljni našom situacijom, ne više kao ljudska bića nego kao životinje roda homo sapiens? ” ( Fukuyama,2002 )
„Odnos gospodara i roba na domaćem platnu prirodno se kopira na nivou država, na kojem nacije kao celine teže priznanju i stupaju u krvave bitke za nadmoć. ” ( Fukuyama,2002 )
„U liberalnoj demokratiji država je po definiciji slaba: očuvanje sfere individualnih prava znači ograničenje njene moći. Nasuprot tome autoritarni režimi na desnici i levici težili su da koriste moć države da bi upali u privatnu sferu i kontrolisali je za različize ciljeve – da bi izgradili vojnu moć, promovisali egalitaran društveni poredak ili izazivali brz ekonomski rast. Ono što je izgubljeno na polju individualne slobode, stečeno je na nivou nacionalnog cilja. ” ( Fukuyama,2002 )
„Istorija se nastavlja kroz stalan proces sukoba u kome se sistemi mišljenja kao i politički sistemi sudaraju i raspadaju usled njihovih sopstvenih protivrečnosti.” ( Fukuyama,2002 )
It is common for people to say "but what can we do?" or something similar. The critical mass theory explains why we need to be proactive and make the change happen quicker.”  ( Teorija kritične mase )

“Teorija verovatnoće proučava i objašnjava zakonitosti koje nastaju pri istovremenom uticaju velikog broja slučajnih faktora. Ova matematička disciplina je osnova matematičke statistike, teorije slučajnih procesa, teorije masovnog opsluživanja, teorije pouzdanosti, itd.” ( Teorija verovatnoće )

“..«nered» se u zatvorenom sistemu može samo povećavati ili ostati konstantan..” ( Teorija haosa )

“..Entropija je težnja sistema da spontano pređe u stanje veće neuređenosti, dakle, entropija je mera neuređenosti sistema. “( Teorija haosa )

“..Chaos is the science of surprises, of the nonlinear and the unpredictable. It teaches us to expect the unexpected. While most traditional science deals with supposedly predictable phenomena like gravity, electricity, or chemical reactions, Chaos Theory deals with nonlinear things that are effectively impossible to predict or control, like turbulence, weather, the stock market, our brain states, and so on. These phenomena are often described by fractal mathematics, which captures the infinite complexity of nature. Many natural objects exhibit fractal properties, including landscapes, clouds, trees, organs, rivers etc, and many of the systems in which we live exhibit complex, chaotic behavior. Recognizing the chaotic, fractal nature of our world can give us new insight, power, and wisdom. For example, by understanding the complex, chaotic dynamics of the atmosphere, a balloon pilot can “steer” a balloon to a desired location. By understanding that our ecosystems, our social systems, and our economic systems are interconnected, we can hope to avoid actions which may end up being detrimental to our long-term well-being…” ( Teorija haosa i efekat leptira )
“ The Butterfly Effect: This effect grants the power to cause a hurricane in China to a butterfly flapping its wings in New Mexico. It may take a very long time, but the connection is real. If the butterfly had not flapped its wings at just the right point in space/time, the hurricane would not have happened. A more rigorous way to express this is that small changes in the initial conditions lead to drastic changes in the results. Our lives are an ongoing demonstration of this principle. Who knows what the long-term effects of teaching millions of kids about chaos and fractals will be? “ ( Teorija haosa i efekat leptira )
“Postoje dve ”funkcije” u demokratiji: specijalizovana klasa, odgovorni ljudi koji su nosioci izvršne funkcije, što znači da oni razmišljaju, planiraju i razumevaju zajedničke interes.Zatim, postoji zabludelo krdo, a ono takođe ima funkciju u demokratiji. ”Njihova funkcija u demokratiji”, kaže Lipmen, ”jeste da budu posmatrači, a ne učesnici u delovanju. ”   ( Čomski,2008 )

“Propaganda za demokratuju je ono što je toljaga za totalitarnu državu.To je mudro i dobro pošto,iznova, zajednički interesi opčinjavaju zabludelo krdo. Oni ne mogu da ih razumeju. “( Čomski,2008 )

“Krize su nastale jer su veliki delovi društva postali organizovani i aktivni i pokušavali da učestvuju na političkoj areni Po definiciji iz rečnika, to je unapređenje demokratije.
Ali po preovlađujućoj koncepciji to je problem, kriza koja mora da se prevaziđe. Populacija mora da bude potisnuta nazad u apatiju, poslušnost i pasivnost koja je njeno pravilno stanje.” ( Čomski,2008 )

”.. mobilni svet bi privezao čoveka za jednu „egocentričnu” fazu, dok mu stabilan svet, postojane strukture, oslobađa inteligenciju. Osim toga, mobilni svet ne bi omogućavao stvarne ljudske odnose i međusobno delovanje.” ( Norberg-Šulc, 1999 )

„Odnos čoveka i njegove okoline je dvosmerni proces, stvarni uzajamni,međusobni odnos.” ( Norberg-Šulc, 1999 )

„...pojedinac kao ličnost treba da bude zadovoljen, ali ga uvek treba sagledati kao sastavni deo jedne šire celine. Drugim rečima, i naši lični, pojedinačni izrazi treba da imaju zajednički imenitelj.” ( Norberg-Šulc, 1999 )

Veze između citata:
-          pojedinac se plaši usamljenosti i zato društvo upravlja njime kroz strah i medije
-          pojedinac nije u stanju da stvori promene, da je masa stvara promene zato što je jača. Ako masu čine pojedinci, a oni smatraju da njihovo delovanje nije moguće kako se dešavaju promene?
-          stanje vece neuredjenosti - takav sistem stvara nered
-          izvršioci vlast ce uvek teziti da nemetnu svoju volju, jer svaki pojedinac ima zelju i volju da vlada

-          kriza društva nastaje kada se pojedinac probudi iz svoje apatije i pasivnosti





KAKO SE MENJA JAVNI PROSTOR?

Tema rada je promena javnog prostora koja je uzrokovana različitim činiocima kao što su vreme, ljudi, društveno-ekonomska situacija, moć, ideologija i drugi. Na osnovu fenomena iz  društva i prirode (Zakon entropije/Teorija haosa/Teorija verovatnoce/Teorija kriticne mase itd) istraživani su mogući scenariji stvaranja otvorenih prostora.
Takođe su bili značajni faktori koji su nevidiljivi i zanemareni, a ipak imaju presudnu ulogu u promeni i formiranju  javnih površina.
Tema otvara mnoga pitanja koja nemaju definisan odgovor, ali pruža nove horizonte za razmišljanja. Navešćemo samo neka od njih koja smatramo značajnijim za dalje istraživanje i razmatranje.
Da li čovek danas ima mogućnost da utiče na kreiranje javnih prostora?
Kakva je njegova uloga i da li je uopšte ima?
Pod kojim mehanizmima se danas menjaju javni prostori?
Koji su to faktori koji utiču na promene u javnom prostoru?
U ubrzanoj smeni interesa gde “sada” gubi na značaju, za koje društvo se kreiraju otvoreni prostori?
Pod velikim uticajem kolektivnog nesvesnog, da li pojedinac ima mogućnost da prepozna i izrazi svoje potrebe u otvorenom prostoru?

Čovek u svojoj pojavnosti nalazi svoj smisao. Podeljen u dva pola, priroda stvara njegovu egzistencijalnu suštinu. Pol  govori o životnom opredeljenju, dužnostima. Kreira se zajednica koja funkcioniše skladno, jer svaki član zna svoj položaj, i to ne zato sto je on nametnut, već zato što predstavlja njegovu bit. Problemi nastaju kada se zajednice šire u društva. Veći broj članova jedne skupine stvara sukob, jer više ne postoji samo jedan vršilac dužnosti, već se javlja više konkurenata. Tako su počeli da se stvaraju osećaji kao sto su stid, zavist, želja za moći I tada je nestao poslednji čovek, jer on nije imao želju da bude priznat kao viši od ostalih, već je bio zadovoljan svojom srećom i nesposoban da oseća bilo kakvu vrstu stida. Sa svoje primarne funkcije prešao je u oruđe, koje stvara, uništava, menja Svet oko sebe kako bi zadržalo moć. Društvo je stalo iznad prirode, uništilo čovekovu suštinu i nametnulo potrebe ''savremene zajednice''. Pojedinac vise ne razmišlja, ne utiče, ne stvara ličnim mislima, vec tuđim očekivanjima i željama koje su mu nametnute kao lične u vidu kolektivne psihe i koje su pretežno nedefinisane.
U takvom sistemu da li svesnost  I dalje postoji kod zrelog čoveka I kada se ona javlja? Da li je čovek danas izgubio mogućnost da uključi svoju svesnost makar u vidu infantilnog impulsa I da potisne svoju nametnutu podsvest od strane društva I društvene ideologije?
Čovek se najviše plaši usamljenosti I zato se u društvu stvara mogućnost da se njim upravlja kroz njegov strah. Drustvo upravlja podsvesnim delom pojedinca I ne dozvoljava mu ukljucivanje svesti o ''zabranjenim'' mislima I osecanjima, koje mogu da ugroze drustvenu ideologiju.
''Da bi opstalo, svako društvo mora tako uobličiti karakter svojih članova da oni žele da učine ono što moraju učiniti; njihova društvena funkcija se mora u njih usaditi i pretvoriti u nešto što čine iz unutrašnje potrebe, a ne zbog prinude.'' ( Suzuki,1977 )
Covek kao usamljeni pojedinac nije imao razloge da koristi svoj razum jer je priroda bila milosrdna prema njemu, ali kada se kreiralo drustvo nametnuta je kolektivna svest koja se danas posebno uocava kroz kontrolu medija. Postavlja se pitanje da li covek danas ima mogucnost da iskljuci kolektivnu svest I pocne da razmislja o svojim inicijalnim potrebama, a onda kroz iste I o potrebama drustva, ili se ta pomisao gusi u samom zacetku usled straha od neprihvatanja I neuspeha? Sistem zasnovan na 3 elementa, prostor, vreme I brzina predstavlja danasnje drustvo. Drustvo je vezano za prostornu dimenziju, koja je neodvojiva od vremena, a brzina je sastavni deo koji ga definise.  Ako izdvojimo prostor i vreme, kao nesto sto konstantno postoji i tece svojim tokom, brzina je najbolji manipulativni element i ono na sta covek najvise moze da utice svojim delovanjem . Upravo je ona centar interesovanja, zbog mogucnosti da se na nju konstantno utice. Ako pogledamo drustvo, od nastanka pa do danas, covek je uvek tezio da licne procese ubrza, preko onih koje su primarne - egzistencijalne, do onih sekundarnih i tercijalnih, koje ga cine posebnim. Ako posmatramo drustvo kao sistem koji se sve vise ubrzava, koji je to momenat ,,sadasnji'', koliko on traje i da li on postoji? Da li pod silom brzine, to ''sada'' gubi na svom znacaju I nestaje u trenutku izgovaranja? 
"Sada:ono je već prestalo da postoji u isti mah kada je pokazano; ono sada koje postoji jeste jedno drugo sada, a ne pokazano sada. I tako mi vidimo da se sada sastoji upravo u tome da u istom trenutku u kojem jeste ono već ništa nije. To sada, cim nam se pokaže, ono je već jedno bivše sada; I u tome je njegova istina; ono ne poseduje istinu bića."  ( Hegel,1974 )
Ako je tako, za koga se kreira prostor, ako se drustvo ubrzano menja. Organizovan prostor da bi nastao, potrebno je vreme, ali ako se ''vremena'' tako brzo smenjuju, za koga se onda taj prostor stvara? Za neko vec ''zastarelo'' drustvo? Pod takvom pretpostavkom, savremeni prostor treba predvideti, I to u daljoj buducnosti, koja nije toliko vremenski distancirana, koliko interesno. Da li onda to predvidjanje predstavlja potragu u praznom? Kako se moze predvideti, kakve zelje nase misli stvaraju? Ako svaki sistem tezi vecoj neuredjenosti, da li pojedinac kao deo tog sistema, ima mogucnost da nesto promeni? Da li je bolja spontana ili uzrokovana promena?
Posmatrano u okviru naseg kulturnog miljea, javlja se stav da pojedinac nije u stanju da stvori promene, da je masa koja ga okruzuje jaca od njegovih vizija i ideja. Proizilazi da masa stvara promene, sto je opet daleko od tacnog. Ako masu cine pojedinci, a pojedinci smatraju da njihovo delovanje nije moguce, kako se onda te promene desavaju? Na koji nacin se one generisu i cime se prouzrokuju?
Ako bi se postavila suprotna teza, da pojedinac ima zelju i volju i pre svega svest da moze da utice na Svet oko sebe, da li bi tada nastalo okruzenje koje je posledica mase pojedinacnih potreba i zelja? Ako je pojedinac deo mase, i ako svaki od pojedinaca ima viziju o delovanjima, koja je verovatno medjusobno drugacija, da li onda nastaje neresivi haos, u imploziji ideja, mogucnosti, potreba, a zatim i interesa?
Sve tezi ka neuredjenosti sistema, jer on ne moze da funkcionise u oba slucaja, i kada se deluje previse i kada se ne deluje. Ovo stanje povtrdjuje zakon entropije, odnosno teznju sistema da predje u stanje vece neuredjenosti, a takav sistem stvara nered koji je ili konstantan ili se siri.
Ako je haos jedino sto se dobija u obe teze, onda niz slucajnih faktora koji se desavaju sporedno, uzrokovani delovanjem ili ne, stvaraju okruzenje koje danas imamo. Ali i ti slucajni faktori nastaju iz posebnih okolnosti, i oni moraju biti prouzrokovani nekim stanjem ili zbivanjem.
Da li ti slucajni faktori stvaraju pravi tok desavanja, ako su oni jedini moguci? Da li je onda potrebno stvoriti niz razlicith okolnosti koje prouzrokuju te spontane promene? Da li drustvo ,, napreduje'' zahvaljuci sve vecem varijetetu mogucnosti, koje nastaju iz sve veceg broja ljudi i spoljasnjih faktora?
Iako opste zastupljen stav o nemoci delovanja manjine nad vecinom I dalje egzistira u punoj snazi, neophodno je probuditi svest o mogucnosti stvaranja promena, koje ce se desavati brze I kontrolisanije ako se na njih utice. U suprotnom, sve ce teziti haosu. Mada iz haosa nizom slucajnih faktora mogu nastati stanja koja su pozeljna, jer ponekad je bas haos ono sto je neophodno, kako bi se ceo sistem vratio na pravi tok. Ali pitanje toka se javlja sa njegovom postavkom. Sta je to pravi tok? Sta ga to cini pravim I kako se on determinise?
Da li demokratija predstavlja pitanje toka drustva? Da li je to savremena tekovina koja usmerava masu kao boljem funkcionisanju? Da li je ona kontradiktorna sama po sebi? U demokratiji postoje dve grupe ljudi  - odgovorni pojedinci koji donose odluke na osnovu interesa mase i ostatak drustva za koje se odluke donose i koji nisu ucesnici u donosenju istih.  Nekolicina ljudi donosi odluke koje trebaju da odgovoraju vecini. Odgovorni ljudi koji izvrsavaju vlast ce uvek teziti da nametnu svoju volju, jer svaki pojedinac ima zelju i volju da vlada. U tim trenucima oni ce ignorisati potrebe vecine, i ispunjavace svoje interese koji se uglavnom nece poklapati są interesom naroda .
 ''Gde god da sam nasao zivo bice, nasao sam i volju za moc; cak i u volji sluge nasao sam volju da bude gospodar'' ( Niče, 2003 )
Demokratija bi u pravom smislu te reči imala smisao samo kada bi svi pojedinci imali mogućnost da izraze svoj stav, a da on nije kontrolisan i ometan od strane vlasti i medija. Kriza društva i nastaje kada se pojedinac probudi iz svoje apatije i pasivnosti i krene da se organizuje sa istomišljenicima i učestvuje u političkom životu.Da bi javni prostor odgovarao većini ljudi i da bi ga oni koristili on ne treba da bude odraz nečije moći ili želje nekolicine pojedinaca.

Da bi se javni prostor menjao, neophodno je razmišljati o društvenom miljeu u kom se nalazi. Potrebno je da se preispita koji su to elementi koji su potrebni čoveku danas. Da se priupita da li je društvo koje je u konstantnoj tranziciji izgubilo svoj smisao, i sada funkcioniše po principu mašine bez posebnih potreba i želja. Neophodno je da se čovek oslobodi stega koje mu je društvo nametnulo i da razmišlja otvoreno, svesno i bez straha, jer tek kada pusti slobodno svoje misli, moćiće da stvara i menja prostore oko sebe. Ponovo će biti svestan svojih želja. Ponovo će biti u mogućnosti da deluje u skupini koja ima iste zamisli i ideje, probuđene iskonski i bez uticaja. Da bi došlo do ovakvog scenarija, neophodno je da se ponovo probudi prvi čovek u većoj skupini, i da oni deluju sa svešću da se Svet oko njih može menjati po njihovim merama, bez sitnih interesa, jer da bi bilo koji prostor bio funkcionalan, on mora da se stvara i menja po merama čoveka i njegovim realnim potrebama.