…Ulica je u Serliovim nacrtima shvaćena kao skup heterogenih obekata, kao niz vizuelnih sekvenci različitih volumena. Za dramske predstave, po mišljenju Serlia, prirodno scenografsko okruženje čine javni objekti klasične arhitekture. La Scena Tragica, kako ju je Serlio koncipirao, ulica je koju formiraju palate sa arkadama i čija je dubinska perspektiva ograničena uskim rasponom slavoluka, omiljenom temom renesansnih arhitekata. La Scena Comica je urbani pejzaž, mešavina gotske i renesansne arhitekture, dok je Scena Satirica rustikalnog karaktera i ulicu sačinjavaju gusti, blago povijeni drvoredi sa nekoliko koliba u prvom planu... ( Iskustva prošlosti, Miloš R. Petrović, 2000.)
Sebastiano Serlio, Scenografija za tragediju, komediju i satiru, oko 1537
Galloping Horse 1878 Was there a moment midstride when horses had all hooves off the ground? Leland Stanford, the railroad baron and future university founder, bet there was—or at least that’s the story. It was 1872 when Stanford hired noted landscape photographer Eadweard Muybridge to figure it out. It took years, but Muybridge delivered: He rigged a racetrack with a dozen strings that triggered 12 cameras. Muybridge not only proved Stanford right but also set off the revolution in motion photography that would become movies.
Die Gestalt is a German word for form or shape. It is used in English to refer to a concept of 'wholeness'. essence or shape of an entity's complete form. - theory of mind and brain of the Berlin School; the operational principle of gestalt psychology is that the brain is holistic, parallel, and analog, with self-organizing tendencies. - The principle maintains that the human eye sees objects in their entirety before perceiving their individual parts, suggesting the whole is greater than the sum of its parts. Further, the whole is anticipated when the parts are not integrated or complete. Gestalt psychology tries to understand the laws of our ability to acquire and maintain stable percepts in a noisy world. Gestalt psychologists stipulate that perception is the product of complex interactions among various stimuli.
Kurt Koffka's original phrase: "The whole is other than the sum of the parts". Gestalt theory allows for the breakup of elements from the whole situation into what it really is.
Piaget (1971, pp.6-7): "Any piece of knowledge is connected with an action ... [T]o know an object or a happening is to make use of it by assimilation into an action schema ... [namely] whatever there is in common between various repetitions or superpositions of the same action." Acting on the basis of an action schema usually entails the expectation of certain consequences. Piaget talks of assimilation, the ability to make sense of a situation in terms of a stock of schemas, and accommodation, whereby the stock of schemas may change over time as the expectations based on assimilation to current schemas are not met. Piaget traces the cognitive development of the child from reflexive schemas through eye hand coordination and object permanence all the way to schemas for language and abstract thought.
Bartlett (1932) carried the schema idea into cognitive psychology, with a schema being "an active organization of past reactions [or] experiences, which must always be supposed to be operating in any well-adapted organic response." He stresses the constructive character of remembering. When peopletry to recall a story, they reconstitute it in their own terms - relating what they experience to a familiar set of schemas, rather than by rote memorization of details. Instead of thinking of ideas as impressionsof sense-data, schema theory posits an active and selective process of schema formation (cf. Piaget’s notion of assimilation) which in some sense constructs reality as much as it embodies it. More generally, cognitive psychology views schemas as cognitive structures built up in the course of interaction with the environment to organize experience.
(Schema Theory, Michael A. Arbib, USC Brain Project and Computer Science Department)
Eksperiment: Pjaže „...Egocentrična priroda dečijeg mišljenja ispoljava se u njihovoj nesposobnosti da zamisle kako stvari izgledaju kada se posmatraju iz različitih uglova (prostorna perspektiva). Pjaže je maloj deci pokazao reljef na kome su bile prikazane tri planine različitog oblika i veličine i koje su bile različito označene. Od dece je prvo tražio da obiđu reljef kako bi ga dobro razgledala sa svih strana i videla kako on izgleda kada se posmatra iz različitih uglova. Posle toga je postavio dete na određeno mesto a nasuprot njemu stavio lutku, tako da su se njihovi uglovi viđenja reljefa razlikovali. Deci su tada prikazane slike reljefa iz različitih uglova i od njih je traženo da izaberu onu sliku koja je odgovarala lutkinoj perspektivi. Uprkos činjenici da su razgledala reljef sa različitih strana, mala deca su skoro bez izuzetka birala sliku na kojoj je bio prikazan reljef kako su ga ona videla i koja nije odgovarala lutkinoj perspektivi. Ukratko, lutka vidi ono što i dete vidi.“
утицај позитивизма и природних наука - - време се гледа као и простор – да је дељиво на делове међусобно различите по томе што је пре, а што после. Бергсон сматра да то није тако па се утиче непосредним датостима свести: време није нешто попут тачака већ континуирано и протежно, састављено од димензија: прошлост, садашњост и будућност. Испитујући чињенице свести видимо да оне нису хомогене, већ да се свест састоји од хетерогених међусобно прожимајућих момената који конституишу једно трајање. Време је због тога суследност трајне свести па је у својој бити трајање, процес у непрестаном обогаћивању те је недељиво. Трајање осим датости свести карактерише читаву стварност – стварност нема као највиши принцип битак већ је последњи принцип свеколике стварности животни замах, ELAN VITAL. Заиста је стваралачка еволуција са битном карактеристиком трајања, а која је онда метода истраживања такве стварности?
“Visual experience is dynamic”. (p. 11) Psychological Forces : What a person perceives is not only an arrangement of objects, colors, shapes, movements and sizes, but, perhaps first of all, an interplay of directed tensions. The latter are inherent in any percept. Because they have magnitude and direction they are called psychological forces.
Piaget (1971, pp.6-7): "Any piece of knowledge is connected with an action ... [T]o know an object or a happening is to make use of it by assimilation into an action schema ... [namely] whatever there is in common between various repetitions or superpositions of the same action." Acting on the basis of an action schema usually entails the expectation of certain consequences. Piaget talks of assimilation, the ability to make sense of a situation in terms of a stock of schemas, and accommodation, whereby the stock of schemas may change over time as the expectations based on assimilation to current schemas are not met. Piaget traces the cognitive development of the child from reflexive schemas through eye hand coordination and object permanence all the way to schemas for language and abstract thought.
„... Grad je konstrukcija u prostoru, samo u velikoj razmeri, predmet koji se može sagledati samo tokom dužih vremenskih perioda. Stoga je projektovanje gradova vremenska umetnost i veština, ali, mada vremenska, ona retko može da koristi određene i ograničene vremenske sekvence, kao što to čine druge vremenske umetnosti, na primer muzika i film. Sledstveno prilikama i osobama koje ih opažaju, te sekvence opažanja grada bivaju obrnute, prekinute, napuštene, naglo presečene. Pored toga, grad se sagledava pod svim osvetljenjima i po svakakvom vremenu.
...“Javna mesta u naše vreme služe isto tako malo velikim narodnim svečanostima koliko i svakodnevnom životu. Jedini razlog njihovog postojanja je da obezbede više vazduha i svetlosti i da razbiju jednoličnost okeana kuća... Kakva razlika u odosu na antiku! Trgovi su tada bili prvorazredna potreba. Usvojstvu pozornice glavnih događaja javnog života, koji se danas odigravaju u zatvorenim dvoranama. Na agori se pod vedrim nebom, sastajao savet grčkog grada“.
„...Dijalog je jedan od krajnjih izraza života u gradu: on je osetljivi cvet dugog rasta...Dijalog je zapravo bio prvi korak iz onog plemenskog konformizma koji predstavlja prepreku svesti o samom sebi i razvoju ličnosti... Kao i mnogi drugi atributi koji prate pojavu grada, dijalog nije bio deo prvobitne namene ili funkcije grada, ali on je omogućen unošenjem bogate ljudske raznolikosti u zatvoreni urbani amfiteatar. To je dijalog pretvorilo u dramu. ... Dramski dijalog je najpotpuniji simbol i krajnje opravdanje postojanja grada. Iz istog razloga, najočitiji simbol promašaja grada, njegova nepostojanja kao društvene ličnosti, upravo je pomanjkavanje dijaloga.
„Privlačnost koju za ljude ima pogled na ljude je činjenica koju urbanisti i arhitekti na neki čudan način ne poznaju. Oni, naprotiv, a priori polaze od zamisli da stanovnici gradaova traže pogled na prazninu, red i mir. Ništa manje nije tačno. Jedna živa ulica uvek ima i korisnike i posmatrače. Čovek traži čoveka... Skup slučajnih javnih kontakata, obično spontanih, stvara kod građana osećanje kolektivne ličnosti.“.
Psihološka osnova na kojoj počiva tip velikograđanina je intenzifikacija nervnog života, koja potiče od brzog i neprekidnog nizanja utisaka, kako spoljašnjih tako i unutrašnjih. Čovek je biće koje ima moć razlikovanja; njegovu svest draži razlika između sadašnjeg i prethodnog utiska... Shvatajući upravo ove psihološke uslove, koji se osećaju na svakom koraku što ga čovek načini hodajući ulicom, izazvani brzim ritmom i raznovrsnošću ekonomskog, profesionalnog i društvenog života, veliki grad unosi u samu osećajnu osnovu našeg moralnog života duboku razliku u odnosu na mail grad ili selo.
.......
Blazirani čovek je tipičan proizvod velikog grada. Utisci svojim brzim smenjivanjem nagone nervni sistem na tako silovite reakcije i podvrgavaju ga takvim udarcima da čovek iscrpljuje i poslednje svoje snage, a ne stiže da ih povrati. Upravo iz te nesposobnosti reagovanja na nove nadražaje sa energijom istog inteziteta, potiče zasićenost blaziranog čoveka. Takav čovek postaje neosetljiv na razlike među stvarima ne stoga što ih ne opaža, ili što je glup, već zato što značenja i vrednosti tih razlika, pa otud i samih stvari, oseća kao zanemarljive. Predmeti mu se čine podjednako bljutavi i sivi, i on ne smatra da je ijedan dostojan iole veće pažnje.
„...Sve mi uostalom potvrđuje da je slika okeanskih šumova grada sasvim „u prirodi stvari“, da je to istinita slika, da je korisno neutralizovati šumove, čineć ih tako manje neprijateljskim. .. Ivona Karuč čuje gradsko svitanje kada grad „šumi kao prazna školjka“. Ova slika mi pomaže, jer sam ranoranilac, da se probudim blag i na prirodan način. Sve su slike dobre pod uslovom da čovek ume da ih iskoristi“.
The “Leibniz-Clarke Correspondence” (1715-1716) captures some of the debates concerning whether space is absolute (Newton/Clarke) or relational (Leibniz). The absolute theory holds that space has a homogeneous structure of its own and exists independently of things. Absolute space serves as the ultimate framework for the positions and motions of objects and the relative space within it.
In contrast, a relationist would deny that space exists independently of objects. Space is no more than relations between objects or a property of objects. There is no need to posit an absolute entity (space) above and beyond the various configurations of the bits of matter. In other words, there is no space if there are no objects.
In contrast to both these theories, Kant claims that space is “subjective”; it is an a priori feature of our intuition and not a feature of physical reality independent of the mind. Space is the way in which we represent the things given to us in outer sense, i.e., it is the condition under which we can have coherent experiences of things outside us.
Following Kant, Heidegger recognizes the human character of space and its role as a condition of experiences. But unlike Kant, who defines space as an a priori feature of our mind, Heidegger attributes it to our active being and our practical involvements in the world. Heidegger goes on to investigate our ordinary spatial activities without imposing the subject-object framework and the associated language on the analysis. He analyzes the spatial aspects of our prereflective activities such as walking and reaching for things.
The sort of space that we are familiar with in this way, Heidegger argues, is what must ultimately be presupposed in our grasp of space, both subjective and objective. These latter conceptions of space are abstractions from the more primordial spatiality of action.
…Ulica je u Serliovim nacrtima shvaćena kao skup heterogenih obekata, kao niz vizuelnih sekvenci različitih volumena. Za dramske predstave, po mišljenju Serlia, prirodno scenografsko okruženje čine javni objekti klasične arhitekture. La Scena Tragica, kako ju je Serlio koncipirao, ulica je koju formiraju palate sa arkadama i čija je dubinska perspektiva ograničena uskim rasponom slavoluka, omiljenom temom renesansnih arhitekata. La Scena Comica je urbani pejzaž, mešavina gotske i renesansne arhitekture, dok je Scena Satirica rustikalnog karaktera i ulicu sačinjavaju gusti, blago povijeni drvoredi sa nekoliko koliba u prvom planu... ( Iskustva prošlosti, Miloš R. Petrović, 2000.)
ReplyDeleteSebastiano Serlio, Scenografija za tragediju, komediju i satiru, oko 1537
Galloping Horse 1878
ReplyDeleteWas there a moment midstride when horses had all hooves off the ground? Leland Stanford, the railroad baron and future university founder, bet there was—or at least that’s the story. It was 1872 when Stanford hired noted landscape photographer Eadweard Muybridge to figure it out. It took years, but Muybridge delivered: He rigged a racetrack with a dozen strings that triggered 12 cameras. Muybridge not only proved Stanford right but also set off the revolution in motion photography that would become movies.
Die Gestalt is a German word for form or shape. It is used in English to refer to a concept of 'wholeness'.
ReplyDeleteessence or shape of an entity's complete form.
- theory of mind and brain of the Berlin School; the operational principle of gestalt psychology is that the brain is holistic, parallel, and analog, with self-organizing tendencies.
- The principle maintains that the human eye sees objects in their entirety before perceiving their individual parts, suggesting the whole is greater than the sum of its parts. Further, the whole is anticipated when the parts are not integrated or complete. Gestalt psychology tries to understand the laws of our ability to acquire and maintain stable percepts in a noisy world. Gestalt psychologists stipulate that perception is the product of complex interactions among various stimuli.
Kurt Koffka's original phrase: "The whole is other than the sum of the parts". Gestalt theory allows for the breakup of elements from the whole situation into what it really is.
Piaget (1971, pp.6-7):
ReplyDelete"Any piece of knowledge is connected with an action ... [T]o know an object or a happening is to make use of it by assimilation into an action schema ... [namely] whatever there is in common between various repetitions or superpositions of the same action." Acting on the basis of an action schema usually entails the expectation of certain consequences. Piaget talks of assimilation, the ability to make sense of a situation in terms of a stock of schemas, and accommodation, whereby the stock of schemas may change over time as the expectations based on assimilation to current schemas are not met. Piaget traces the cognitive development of the child from reflexive schemas through eye hand coordination and object permanence all the way to schemas for language and abstract thought.
Bartlett (1932) carried the schema idea into cognitive psychology, with a schema being "an active organization of past reactions [or] experiences, which must always be supposed to be operating in any well-adapted organic response." He stresses the constructive character of remembering. When peopletry to recall a story, they reconstitute it in their own terms - relating what they experience to a familiar set of schemas, rather than by rote memorization of details. Instead of thinking of ideas as impressionsof sense-data, schema theory posits an active and selective process of schema formation (cf. Piaget’s notion of assimilation) which in some sense constructs reality as much as it embodies it. More generally, cognitive psychology views schemas as cognitive structures built up in the course of interaction with the environment to organize experience.
(Schema Theory, Michael A. Arbib, USC Brain Project and Computer Science Department)
Eksperiment: Pjaže
„...Egocentrična priroda dečijeg mišljenja ispoljava se u njihovoj nesposobnosti da zamisle kako stvari izgledaju kada se posmatraju iz različitih uglova (prostorna perspektiva). Pjaže je maloj deci pokazao reljef na kome su bile prikazane tri planine različitog oblika i veličine i koje su bile različito označene. Od dece je prvo tražio da obiđu reljef kako bi ga dobro razgledala sa svih strana i videla kako on izgleda kada se posmatra iz različitih uglova. Posle toga je postavio dete na određeno mesto a nasuprot njemu stavio lutku, tako da su se njihovi uglovi viđenja reljefa razlikovali. Deci su tada prikazane slike reljefa iz različitih uglova i od njih je traženo da izaberu onu sliku koja je odgovarala lutkinoj perspektivi. Uprkos činjenici da su razgledala reljef sa različitih strana, mala deca su skoro bez izuzetka birala sliku na kojoj je bio prikazan reljef kako su ga ona videla i koja nije odgovarala lutkinoj perspektivi. Ukratko, lutka vidi ono što i dete vidi.“
Анри Бергсон
ReplyDeleteвреме = трајање
утицај позитивизма и природних наука - - време се гледа као и простор – да је дељиво на делове међусобно различите по томе што је пре, а што после. Бергсон сматра да то није тако па се утиче непосредним датостима свести: време није нешто попут тачака већ континуирано и протежно, састављено од димензија: прошлост, садашњост и будућност.
Испитујући чињенице свести видимо да оне нису хомогене, већ да се свест састоји од хетерогених међусобно прожимајућих момената који конституишу једно трајање. Време је због тога суследност трајне свести па је у својој бити трајање, процес у непрестаном обогаћивању те је недељиво. Трајање осим датости свести карактерише читаву стварност – стварност нема као највиши принцип битак већ је последњи принцип свеколике стварности животни замах, ELAN VITAL. Заиста је стваралачка еволуција са битном карактеристиком трајања, а која је онда метода истраживања такве стварности?
“Visual experience is dynamic”. (p. 11)
ReplyDeletePsychological Forces :
What a person perceives is not only an arrangement of objects, colors, shapes, movements and sizes, but, perhaps first of all, an interplay of directed tensions. The latter are inherent in any percept. Because they have magnitude and direction they are called psychological forces.
Piaget (1971, pp.6-7):
ReplyDelete"Any piece of knowledge is connected with an action ... [T]o know an object or a happening is to make use of it by assimilation into an action schema ... [namely] whatever there is in common between various repetitions or superpositions of the same action." Acting on the basis of an action schema usually entails the expectation of certain consequences. Piaget talks of assimilation, the ability to make sense of a situation in terms of a stock of schemas, and accommodation, whereby the stock of schemas may change over time as the expectations based on assimilation to current schemas are not met. Piaget traces the cognitive development of the child from reflexive schemas through eye hand coordination and object permanence all the way to schemas for language and abstract thought.
Kevin Lynch, Slika jednog grada (1595)
ReplyDelete„... Grad je konstrukcija u prostoru, samo u velikoj razmeri, predmet koji se može sagledati samo tokom dužih vremenskih perioda. Stoga je projektovanje gradova vremenska umetnost i veština, ali, mada vremenska, ona retko može da koristi određene i ograničene vremenske sekvence, kao što to čine druge vremenske umetnosti, na primer muzika i film. Sledstveno prilikama i osobama koje ih opažaju, te sekvence opažanja grada bivaju obrnute, prekinute, napuštene, naglo presečene. Pored toga, grad se sagledava pod svim osvetljenjima i po svakakvom vremenu.
Camillo Sitte, 1902
ReplyDelete...“Javna mesta u naše vreme služe isto tako malo velikim narodnim svečanostima koliko i svakodnevnom životu. Jedini razlog njihovog postojanja je da obezbede više vazduha i svetlosti i da razbiju jednoličnost okeana kuća... Kakva razlika u odosu na antiku! Trgovi su tada bili prvorazredna potreba. Usvojstvu pozornice glavnih događaja javnog života, koji se danas odigravaju u zatvorenim dvoranama. Na agori se pod vedrim nebom, sastajao savet grčkog grada“.
Mumford, 1962:
ReplyDelete„...Dijalog je jedan od krajnjih izraza života u gradu: on je osetljivi cvet dugog rasta...Dijalog je zapravo bio prvi korak iz onog plemenskog konformizma koji predstavlja prepreku svesti o samom sebi i razvoju ličnosti... Kao i mnogi drugi atributi koji prate pojavu grada, dijalog nije bio deo prvobitne namene ili funkcije grada, ali on je omogućen unošenjem bogate ljudske raznolikosti u zatvoreni urbani amfiteatar. To je dijalog pretvorilo u dramu.
... Dramski dijalog je najpotpuniji simbol i krajnje opravdanje postojanja grada. Iz istog razloga, najočitiji simbol promašaja grada, njegova nepostojanja kao društvene ličnosti, upravo je pomanjkavanje dijaloga.
ReplyDeleteJane Jacobs, 1961
„Privlačnost koju za ljude ima pogled na ljude je činjenica koju urbanisti i arhitekti na neki čudan način ne poznaju. Oni, naprotiv, a priori polaze od zamisli da stanovnici gradaova traže pogled na prazninu, red i mir. Ništa manje nije tačno. Jedna živa ulica uvek ima i korisnike i posmatrače. Čovek traži čoveka... Skup slučajnih javnih kontakata, obično spontanih, stvara kod građana osećanje kolektivne ličnosti.“.
Georg Simmel (1903)
ReplyDeletePsihološka osnova na kojoj počiva tip velikograđanina je intenzifikacija nervnog života, koja potiče od brzog i neprekidnog nizanja utisaka, kako spoljašnjih tako i unutrašnjih. Čovek je biće koje ima moć razlikovanja; njegovu svest draži razlika između sadašnjeg i prethodnog utiska... Shvatajući upravo ove psihološke uslove, koji se osećaju na svakom koraku što ga čovek načini hodajući ulicom, izazvani brzim ritmom i raznovrsnošću ekonomskog, profesionalnog i društvenog života, veliki grad unosi u samu osećajnu osnovu našeg moralnog života duboku razliku u odnosu na mail grad ili selo.
.......
Blazirani čovek je tipičan proizvod velikog grada. Utisci svojim brzim smenjivanjem nagone nervni sistem na tako silovite reakcije i podvrgavaju ga takvim udarcima da čovek iscrpljuje i poslednje svoje snage, a ne stiže da ih povrati. Upravo iz te nesposobnosti reagovanja na nove nadražaje sa energijom istog inteziteta, potiče zasićenost blaziranog čoveka. Takav čovek postaje neosetljiv na razlike među stvarima ne stoga što ih ne opaža, ili što je glup, već zato što značenja i vrednosti tih razlika, pa otud i samih stvari, oseća kao zanemarljive. Predmeti mu se čine podjednako bljutavi i sivi, i on ne smatra da je ijedan dostojan iole veće pažnje.
Gaston Bachelard
ReplyDelete„...Sve mi uostalom potvrđuje da je slika okeanskih šumova grada sasvim „u prirodi stvari“, da je to istinita slika, da je korisno neutralizovati šumove, čineć ih tako manje neprijateljskim. .. Ivona Karuč čuje gradsko svitanje kada grad „šumi kao prazna školjka“. Ova slika mi pomaže, jer sam ranoranilac, da se probudim blag i na prirodan način. Sve su slike dobre pod uslovom da čovek ume da ih iskoristi“.
The “Leibniz-Clarke Correspondence” (1715-1716) captures some of the debates concerning whether space is absolute (Newton/Clarke) or relational (Leibniz). The absolute theory holds that space has a homogeneous structure of its own and exists independently of things. Absolute space serves as the ultimate framework for the positions and motions of objects and the relative space within it.
ReplyDeleteIn contrast, a relationist would deny that space exists independently of objects. Space is no more than relations between objects or a property of objects. There is no need to posit an absolute entity (space) above and beyond the various configurations of the bits of matter. In other words, there is no space if there are no objects.
In contrast to both these theories, Kant claims that space is “subjective”; it is an a priori feature of our intuition and not a feature of physical reality independent of the mind. Space is the way in which we represent the things given to us in outer sense, i.e., it is the condition under which we can have coherent experiences of things outside us.
Following Kant, Heidegger recognizes the human character of space and its role as a condition of experiences. But unlike Kant, who defines space as an a priori feature of our mind, Heidegger attributes it to our active being and our practical involvements in the world. Heidegger goes on to investigate our ordinary spatial activities without imposing the subject-object framework and the associated language on the analysis. He analyzes the spatial aspects of our prereflective activities such as walking and reaching for things.
The sort of space that we are familiar with in this way, Heidegger argues, is what must ultimately be presupposed in our grasp of space, both subjective and objective. These latter conceptions of space are abstractions from the more primordial spatiality of action.