Ivana Zlatković M-2013/094
Aleksandra Kresoja M-2013/043
REFERENCE
1. M.T.Suzuki Predavanja o zen-budizmu
http://yu-budizam.com/tumacenja/cedomil-veljacic/zen-i-zapadna-misao/http://yu-budizam.com/tumacenja/cedomil-veljacic/zen-i-zapadna-misao/
http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/zenbudizam.pdf
................
2. I ching-The Book of Changes
3. Georg Vilhelm Fridrih Hegel - Fenomenologija duha
http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/fenomenologijaduha.pdf
4. Mišel Fuko
http://heartefact.org/wp-content/uploads/2010/10/Misel-Fuko.pdf
5.Francis Fukuyama- Kraj istorije i poslednji čovek
http://mudrac.ffzg.hr/~dpolsek/fukuyama_kraj%20povijesti_prijevod_vecina.pdf
http://bk.docsity.com/sr-dokumenti/Kraj_istorije_i_poslednji_covek-Beleska-Uvod_u_filozofiju_i_kriticko_misljenje-Filozofija_pdf
http://www.revalvaatio.org/wp/wp-content/uploads/fukuyama-the_end_of_history.pdf
It is common for people to say "but what can we do?" or something similar. The critical mass theory explains why we need to be proactive and make the change happen quicker.
Aleksandra Kresoja M-2013/043
REFERENCE
1. M.T.Suzuki Predavanja o zen-budizmu
http://yu-budizam.com/tumacenja/cedomil-veljacic/zen-i-zapadna-misao/http://yu-budizam.com/tumacenja/cedomil-veljacic/zen-i-zapadna-misao/
http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/zenbudizam.pdf
"Dokle
god je nesvesnost nagonska, ona ne prevazilazi nesvesnost životinja ili male
dece. To ne može biti nesvesnost zrelog čoveka. Njegova nesvesnost je
izvežbana, u nju su uključena sva svesna iskustva kroz koja je prošao od
detinjstva i koja sačinjavaju njegovo potpuno biće.
...............
Zen
sad traži od zrelog čoveka da se oslobodi od ove afektivne zagađenosti, a,
takođe i da se oslobodi intelektualno svesnog uplitanja, ukoliko iskreno želi
da ostvari slobodan i spontan život u kojem ga neće spopadati uznemirujuća
osećanja kao što su strah, nelagodnost ili nesigurnost. Kad dođe do tog
oslobođenja, na području svesti počinje da dejstvuje „izvežbana” nesvesnost.
..............
Induvidualnost
ima takođe važan udeo u ograničavanju čovekovog ja, no ona je političnija i
etičkija, tešnje je povezana sa idejom odgovornosti. Ona spada u područje
relativnosti. Može doći u vezu sa težnjom za isticanjem sopstvene ličnosti. Uvek
je svesna drugih, pa je, u toj meri, oni i kontrolišu. Gde je naglašen individualizam,
tu preovladava uzajamno sputavajuće osećanje napetosti. Tu nema slobode, ni
spontanosti; doboka teška atmosfera inhibicije, ugnjetenosti i pritiska
savladava čoveka, te je rezultat psihološka poremećenost u svim svojim
vidovima.
..............
Konačno,
postići blagostanje znači napustiti svoje ja (ego), odreći se pohlepe, prestati
sa uplitanjem oko očuvanja i veličanja ega, ono znači biti i sebe doživeti u
činu bivstvovanja, a ne kroz posedovanje, tvrdičenje,gramženje, korišenje.
.................
Da
bi opstalo, svako društvo mora tako uobličiti karakter svojih članova da oni
žele da učine ono što moraju učiniti; njihova društvena funkcija se mora u njih
usaditi i pretvoriti u nešto što čine iz unutrašnje potrebe, a ne zbog prinude.
................
Društva
se , naravno , razlikuju po krutosti s kojom nameću svoj društveni karakter i
poštovanjem zabrana (tabua), čija je svrha da taj karakter zaštiti, ali u svim
društvima postoje zabrane čije narušavanje dovodi do ostrakizma.
................
Dok
se u onoj meri u kojoj je životinja – najviše boji smrti, kao čovek najviše se
plaši potpune usamljenosti. Ovaj strah delotvorni je činilac koji ne dozvoljava
svest o zabranjenim osećanjima i mislima.
................
Pošto
svest predstavlja samo malo, područje društveno šematizovanog iskustva, stanje
potisnutosti dovodi do toga da sam ja, kao nebitna, društvena ličnost odvojen
od sebe kao celovite ljudske ličnosti odvojen od sebe kao celovite ljudske
ličnosti. Sam sam sebi stranac, pa su mi u istoj meri i svi drugi strani."
3. Georg Vilhelm Fridrih Hegel - Fenomenologija duha
http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/fenomenologijaduha.pdf
"Sada:ono je već
prestalo da postoji u isti mah kada je pokazano; ono sada koje postoji u isti
mah kada je pokazano; ono sada koje postoji jeste jedno drugo sada, a ne pokazano
sada. I tako mi vidimo da se sada sastoji upravo u tome da u istom trenutku u
kojem jeste ono već ništa nije. To sada, cim nam se pokaže, ono je već jedno bivše
sada; I u tome je njegova istina; ono ne poseduje istinu bića."
4. Mišel Fuko
http://heartefact.org/wp-content/uploads/2010/10/Misel-Fuko.pdf
5.Francis Fukuyama- Kraj istorije i poslednji čovek
http://mudrac.ffzg.hr/~dpolsek/fukuyama_kraj%20povijesti_prijevod_vecina.pdf
http://bk.docsity.com/sr-dokumenti/Kraj_istorije_i_poslednji_covek-Beleska-Uvod_u_filozofiju_i_kriticko_misljenje-Filozofija_pdf
http://www.revalvaatio.org/wp/wp-content/uploads/fukuyama-the_end_of_history.pdf
"Prema tome,
ljudska istorija mora da bude viđena ne samo kao niz različitih civilizacija i
novoa materijalnog dostignuća nego, što je važnije, kao niz različitih oblika
svesti. Svest – način na koji ljudska bića misle o fudamentalnim pitanjima
ispravnog i pogrešnog, aktivnosti za koje smatraju da ih zadovoljavaju, njihova
verovanja o bogovima, čak i način na koji opažaju svet – menja se, tokom
vremena, fudamentalno.Pošto su ove perspektive bile uzajamno protivrečne, sledi
da je velika većina bila pogrešna ili oblik „lažne svesti” koju će kasnije
istorija demaskirati.
.................
Naše sadašnje
želje uslovljene su našim društvenim miljeom koji je, opet, proizvod celokupnosti
naše istorijeske prošlosti.
................
Prirodni čovek
nije živeo u društvu, nije se uspoređivao sa drugima ili živeo u veštačkom
svetu strahova, nadanja i očekivanja koje je stvorilo društvo. On je bio srećan
zbog toga što je iskusio osećanja svoje sopstvene egzistencije, što je bio
prirodan čovek u prirodnom svetu. On nije težio da koristi svoj razum tako da
gospodari prirodom; nije postojala potreba jer je priroda bila suštinski
milosrdna, niti je razum za njega, kao usamljenom pojedincu, bio prirodan.
................
Poslednji čovek
nije imao želju da bude priznat kao viši od ostalih a bez nje nisu bili mogući
izvrsnost ili postignuće. Zadovoljan svojom srećom i nesposoban da oseća bilo
kakav stid što nije u stanju da se izdigne iznad tih potreba, poslednji čovek
je prestao da bude ljudsko biće.
................
Život poslednjeg
čoveka je život u sigurnosti i materijalnom obulju, tačno ono što su zapadni
političari skloni da obećavaju svojim biračkim telima. Da li je to zaista ono
na šta se svodi ljudska priča tokom nekoliko milenijuma? Zar ne bi trebalo da
se plašimo da ćemo biti srećni i zadovoljni našom situacijom, ne više kao
ljudska bića nego kao životinje roda homo sapiens?
................
Odnos
gospodara i roba na domaćem platnu prirodno se kopira na nivou država, na kojem
nacije kao celine teže priznanju i stupaju u krvave bitke za nadmoć.
................
U
liberalnoj demokratiji država je po definiciji slaba: očuvanje sfere
individualnih prava znači ograničenje njene moći. Nasuprot tome autoritarni
režimi na desnici i levici težili su da koriste moć države da bi upali u
privatnu sferu i kontrolisali je za različize ciljeve – da bi izgradili vojnu
moć, promovisali egalitaran društveni poredak ili izazivali brz ekonomski rast.
Ono što je izgubljeno na polju individualne slobode, stečeno je na nivou
nacionalnog cilja.
................
Istorija se
nastavlja kroz stalan proces sukoba u kome se sistemi mišljenja kao i politički
sistemi sudaraju i raspadaju usled njihovih sopstvenih protivrečnosti."
6. Teorija kritične mase
It is common for people to say "but what can we do?" or something similar. The critical mass theory explains why we need to be proactive and make the change happen quicker.
7. Zakon velikih brojeva
8. Teorija verovatnoće
Teorija verovatnoće proučava i objašnjava zakonitosti koje
nastaju pri istovremenom uticaju velikog broja slučajnih faktora. Ova
matematička disciplina je osnova matematičke statistike, teorije
slučajnih procesa, teorije masovnog opsluživanja, teorije pouzdanosti,
itd.
9. Zakon entropije
-- «nered» se u zatvorenom sistemu može samo povećavati ili ostati konstantan--
--Ентропија је тежња система да спонтано пређе у стање веће неуређености, дакле, ентропија је мера неуређености система.--
11. Tactical Urbanism
12. Teorija haosa i efekat leptira
--Chaos is the science of surprises, of the nonlinear and the unpredictable. It teaches us to expect the unexpected. While most traditional science deals with supposedly predictable phenomena like gravity, electricity, or chemical reactions, Chaos Theory deals with nonlinear things that are effectively impossible to predict or control, like turbulence, weather, the stock market, our brain states, and so on. These phenomena are often described by fractal mathematics, which captures the infinite complexity of nature. Many natural objects exhibit fractal properties, including landscapes, clouds, trees, organs, rivers etc, and many of the systems in which we live exhibit complex, chaotic behavior. Recognizing the chaotic, fractal nature of our world can give us new insight, power, and wisdom. For example, by understanding the complex, chaotic dynamics of the atmosphere, a balloon pilot can “steer” a balloon to a desired location. By understanding that our ecosystems, our social systems, and our economic systems are interconnected, we can hope to avoid actions which may end up being detrimental to our long-term well-being.--
The Butterfly Effect: This effect grants the power to cause a hurricane in China to a butterfly flapping its wings in New Mexico. It may take a very long time, but the connection is real. If the butterfly had not flapped its wings at just the right point in space/time, the hurricane would not have happened. A more rigorous way to express this is that small changes in the initial conditions lead to drastic changes in the results. Our lives are an ongoing demonstration of this principle. Who knows what the long-term effects of teaching millions of kids about chaos and fractals will be?
This comment has been removed by the author.
ReplyDelete13. Noam Čomski - Kontrola medija
DeletePostoje dve ”funkcije” u demokratiji: specijalizovana klasa, odgovorni ljudi koji su nosioci izvršne funkcije, što znači da oni razmišljaju, planiraju i razumevaju zajedničke interes.Zatim, postoji zabludelo krdo, a ono takođe ima funkciju u demokratiji. ”Njihova funkcija u demokratiji”, kaže Lipmen, ”jeste da budu posmatrači, a ne učesnici u delovanju. ”
Propaganda za demokratuju je ono što je toljaga za totalitarnu državu.To je mudro i dobro pošto,iznova, zajednički interesi opčinjavaju zabludelo krdo. Oni ne mogu da ih razumeju.
Krize su nastale jer su veliki delovi društva postali organizovani i aktivni i pokušavali da učestvuju na političkoj areni Po definiciji iz rečnika, to je unapređenje demokratije. Ali po preovlađujućoj koncepciji to je problem, kriza koja mora da se prevaziđe. Populacija mora da bude potisnuta nazad u apatiju, poslušnost i pasivnost koja je njeno pravilno stanje.
14. Kristijan Norberg-Šulc – Egzistencija, prostor i arhitektura
” mobilni svet bi privezao čoveka za jednu „egocentričnu” fazu, dok mu stabilan svet, postojane strukture, oslobađa inteligenciju. Osim toga, mobilni svet ne bi omogućavao stvarne ljudske odnose i međusobno delovanje.
Odnos čoveka i njegove okoline je dvosmerni proces, stvarni uzajamni,međusobni odnos.
„pojedinac kao ličnost treba da bude zadovoljen, ali ga uvek treba sagledati kao sastavni deo jedne šire celine. Drugim rečima, i naši lični, pojedinačni izrazi treba da imaju zajednički imenitelj.”
15. David Harvey – Rebel Cities
ReplyDelete“The city, the noted urban sociologist Robert Park once wrote, is “man’s most consistent and on the whole, his most successful attempt to remake the world he lives in more after his heart’s desire. But, if the city is the world which man created, it is the world in which he is henceforth condemned to live. Thus, indirectly, and without any clear sense of the nature of his task, in making the city man has remade himself.” If Park is correct, then the question of what kind of city we want cannot be divorced from the question of what kind of people we want to be, what kinds of social relations we seek, what relations to nature we cherish, what style of life we desire, what aesthetic values we hold. The right to the city is, therefore, far more than a right of individual or group access to the resources that the city embodies: it is a right to change and reinvent the city more after our hearts’ desire. It is, moreover, a collective rather than an individual right, since reinventing the city inevitably depends upon the exercise of a collective power over the processes of urbanization. The freedom to make and remake ourselves and our cities is, I want to argue, one of the most precious yet most neglected of our human rights. How best then to exercise that right?
Since, as Park avers, we have hitherto lacked any clear sense of the nature of our task, it is useful first to reflect on how we have been made and remade throughout history by an urban process impelled onwards by powerful social forces. The astonishing pace and scale of urbanization over the last hundred years means, for example, that we have been remade several times over without knowing why or how. Has this dramatic urbanization contributed to human well-being? Has it made us into better people, or left us dangling in a world of anomie and alienation, anger and frustration?
To claim the right to the city in the sense I mean it here is to claim some kind of shaping power over the processes of urbanization, over the ways in which our cities are made and remade, and to do so in a fundamental and radical way. From their very inception, cities have arisen through the geographical and social concentration of a surplus product. Urbanization has always been, therefore, a class phenomenon of some sort, since surpluses have been extracted from somewhere and from somebody, while control over the use of the surplus typically lies in the hands of a few (such as a religious oligarchy, or a warrior poet with imperial ambitions).”
Industrialization was at first concentrated in the special economic zones, but then rapidly diffused outwards to any municipality willing to absorb the surplus capital from abroad and plough back the earnings into rapid expansion.
It shows us that the collective power of bodies in public space is still the most effective instrument of opposition when all other means of access are blocked.
All this has to be democratically assembled into a coherent opposition, which must also freely contemplate the future outlines of an alternative city, an alternative political system, and, ultimately, an alternative way of organizing production, distribution, and consumption for the benefit of the people. Otherwise, a future for the young that points to spiraling private indebtedness and deepening public austerity, all for the benefit of the 1 percent, is no future at all.
This comment has been removed by the author.
ReplyDeleteZakon entropije/Teorija haosa/Teorija verovatnoce/Teorija kriticne mase
ReplyDeleteAko svaki sistem tezi vecoj neuredjenosti, da li pojedinac kao deo tog sistema, ima mogucnost da nesto promeni? Da li je bolja spontana ili uzrokovana promena?
Posmatrano u okviru naseg kulturnog miljea, javlja se stav da pojedinac nije u stanju da stvori promene, da je masa koja ga okruzuje jaca od njegovih vizija i ideja. Proizilazi da masa stvara promene, sto je opet daleko od tacnog. Ako masu cine pojedinci, a pojedinci smatraju da njihovo delovanje nije moguce, kako se onda te promene desavaju? Na koji nacin se one generisu i cime se prouzrokuju?
Ako bi se postavila suprotna teza, da pojedinac ima zelju i volju i pre svega svest da moze da utice na Svet oko sebe, da li bi tada nastalo okruzenje koje je posledica mase pojedinacnih potreba i zelja? Ako je pojedinac deo mase, i ako svaki od pojedinaca ima viziju o delovanjima, koja je verovatno medjusobno drugacija, da li onda nastaje neresivi haos, u imploziji ideja, mogucnosti, potreba, a zatim i interesa?
Sve tezi ka neuredjenosti sistema, jer on ne moze da funkcionise u oba slucaja, i kada se deluje previse i kada se ne deluje. Ovo stanje povtrdjuje zakon entropije, odnosno teznju sistema da predje u stanje vece neuredjenosti, a takav sistem stvara nered koji je ili konstantan ili se povecava.
Ako je haos jedino sto se dobija u obe teze, onda niz slucajnih faktora koji se desavaju sporedno, uzrokovani delovanjem ili ne, stvaraju okruzenje koje danas imamo. Ali i ti slucajni faktori nastaju iz posebnih okolnosti, i oni moraju biti prouzrokovani nekim stanjem ili zbivanjem.
Da li ti slucajni faktori stvaraju pravi tok desavanja, ako su oni jedini moguci? Da li je onda potrebno stvoriti niz razlicith okolnosti koje prouzrokuju te spontane promene? Da li onda drustvo ,, napreduje'' zahvaljuci sve vecem varijetetu mogucnosti, koje nastaju iz sve veceg broja ljudi i spoljasnjih faktora?