Studenti: Milica Voštić M-2013/93
Tmušić Ana M-2013/194
KO PRAVI JAVNI PROSTOR I ZA KOGA?
Nastanak javnog prostora predstavlja proces nastaka odnosa između subjekata čiji je zadatak da stvore javni prostor. Ulogu subjekata imaju različite grupacije i pojedinci među koje spadaju Arhitekte, Državne Institucije, Investitori i Korisnici. Iako su hijerarhijski neki subjekti podređeni neophodno je da se stvore međusobni odnosi koji omogućavaju ravnopravnost svih subjekata pri procesu stvaranja javnog prostora. Što znači da svi učesnici imaju podjednako pravo na iskazivanje svojih ideja, primedbi, sugestija i podjenako pravo glasa pri donošenju odluka. Radi efikasnog ostvarenja cilja neophodno je da subjeti međusobno stvore odnose kojima će delovati za opšte dobro a ne zarad sopstvene koristi.
Država svojim hijerarhijskim uređenjem određuje odnose. Na vrhu piramide nalazi se Država sa svojom politikom. Njene marionete pretstavljaju Institucije podeljene u različite sektore. U procesu projektovanja one su veza između Investitora i Arhitekte. Investitor pod uticajem Institucija i Države postavlja uslove nastanka arhitekture javnog prostora. Arhitekta već besan što svi njega uslovljavaju koristi poziciju da iskali svoj bes nad korisnicima, stvarajući tako prostor po propisanim pravilima zanemaruje korisnike i njihove potrebe. Takvim delovanjem on sebe podiže na hijerarhijskoj lestvici stepenik iznad Korisnika. Ovako uslovljenim odnosima cilj postaje nebitan jer se teži tome da svaki od navedenih subjekata zadovolji samo sopstvene potrebe ne mareći za ostale subjekte, njihove potrebe i za opšte dobro.
Koristeći materijalne elemente, Arhitekta paralelno projektuje sistem odnosa nematerijalnih elemenata gde se pored posmatranja njihovih međusobnih uslovljenosti javlja i povratna reakcija na materijalnu tvorevinu. U odnosu kada je Arhitekta dovoljno jak da zajedno sa Državom stvori identičan cilj delovanja on se na hijerarhijskoj lestvici nalazi tik ispod Države. Ovim pozicijom on je u mogućnosti da redukuje uslove koje je Država propisala institucijama. Što znači da Arhitekta ima moć promene postojećih planova po kojima rade institucije, koje tako uslovljene biraju odgovarajuće Investitore. Ova situacija je veoma retka ali moguća isključivo u slučaju kada je Država Investitor. Dno ove piramide opet predstavljaju Korisnici koji su zanemareni u potpunosti potrebama i koristima Države i Arhitekte. Javni prostor tako nastao postaje mesto spektakla sto nije odlika prvobitno nastalih javnih prostora, ali je posledica današnjeg razvoja društva.
“Tradicionalni javni/urbani prostor je mesto susreta, mesto komunikacije, dok savremeni, ultra-moderni prostor postaje mesto informacije/spektakla." (Kostrenčić, 2006).
U današnjoj političkoj organizaciji Države, političari su ti koji glume glavne Arhitekte. Zaboravljamo da javni prostor treba da predstavlja sliku društva. Postaje nebitno kakav je projekat, gde se i zašto gradi, neophodno je samo da taj projekat bude finansiran. Pojedinac koji ima mogućnost da investira, štapom će u pesku nacrtati projekat koji će mašine razraditi i proizvesti.
“... trebalo bi poći od samog odnosa dominacije tamo gde se on zasniva na činjenicama i gde deluje, te videti kako sam taj odnos određuje elemente na koje se odnosi." ( Fuko, 1976).
Ukoliko Investitor nema jasno definisan projekat Arhitekta zauzima mesto iznad Institucija i Korisnika, a u slučaju da Investitor ima i projekat on sa Državom određuje pravila projektovanja dok preostala tri subjekta postaju irelevantni. Javni prostor uslovljen ovakvm odnosima je stvoren samo radi profita dva glavna subjekta, gde Investitor ima direktan profit od javnog prostora, a Država stiče profit od Investitora.
Kada Država i Institucije imaju zajednički cilj zadovoljenje potreba Korisnika onda proces nastanka javnog prostora takođe ima ovaj cilj. To znači da su Investitor i Arhitekta uslovljeni prvenstveno Korisnicima i kvalitetom njihovog življenja a ne profitom. Tako zaključujemo da ulogu Investitora preuzimaju Državne Institucije koje zadovoljenjem korisnika ostvaruju profit.
“Moving elements in a city, and in particular the people and their activities, are as important as the stationary physical parts. We are not simply observers of this spectacle, but are ourselves a part of it, on the stage with the other participants." (Linč, 1960)
Poslednju lestvicu piramide zauzima Arhitekta čiji je cilj samo zadovoljenje subjekata na višem položaju. Tako nastaje javni prostor koji oslikava delovanje države i institucija kako jedinstvenog subjekta, ali taj prostor nema otvorenu mogućnost daljeg unapređenja, usled ograničenog delovanja Arhitekte.
"Ja želim da se ljudi zamisle o stanju u kojem se nalaze i da shvate da je održavanje slobodnog društva vrlo teška i komplikovana stvar, koja zahteva samonegirajuće poteze najekstremnije vrste." (Fridman, 1977)
Uloga Arhitekte u ovom lancu je zadovoljenje potreba Korisnika pridržavajući se pravila koja su nametnuta od strane države. Potrebno je da on ne završi potpuno svoj proces projektovanja, već da pokuša da svojim stvaranjem isprovocira Korisnika da on sam stvara svoj prostor. Institucije i Investitori su ovde zaduženi da samo potpomognu realizaciju projekta. Ovako nastaje kvalitetan javni prostor, ali usled nedovoljno razvijene svesti Korisnika on ne biva i kvalitetno iskorišćen.
Ako Država ispunjava svoju osnovnu dužnost, a to je da služi narodu (Korisnicima) ona tako formira nova pravila delovanja Institucija, pomoću kojojih se poboljšava njihov rad. Institucije su ovde ključna karika u povezivanju potreba korisnika i onih koji realizuju njihovo zadovoljenje. Novom pozicijom Korisnika na hijerarhijskoj lestvici stvaraju se novi odnosi koji menjaju javni prostor. Arhitekta je pri tome podređen potrebama Korisnika tako da ima određeni stepen slobode pri stvaranju jer nije uslovljen isključivo zahtevima Investitora. Potrebe Investitora u ovom lancu nisu potpuno zanemarene, već on ima ulogu da sarađuje sa Arhitektom zarad efikasnog ostvarenja cilja. "...fundamental element of human nature is the need for creative work..." (Chomsky 1971)
“Arhitektura artikuliše kretanje, ona je reper, ciljna tačka zadržavanja, ona ”nepovezani tok ljudi preobražava u grupe“ koje teže istim sastajalištima” (Vilotić 2011)
Javni prostor koji pretstavlja pravu sliku društva jeste produkt delovanja Arhitekte za Korisnike a po pravilima Države i Instirucija.
“ Nothing is experienced by itself, but always in relation to its surroundings, the sequences of events leading up to it, the memory of past experiences. ”
(Lynch, 1960)
Nameće se jedno bitno pitanje, kako razumeti prostor razumevanjem odnosa? Ako tražimo savršen odgovor, univerzalni odgovor, odgovor na sva pitanja, nikada neće nastati prava slika družtva. Sve je subjektivno, pa i klupa na kojoj sedimo, stranac pored nas je doživljava sasvim drugačije, a treći subjekat, prolaznik, opet na svoj način, svi je koristimo ali nikome ne znači isto.
" Pravo na grad, pravo da se menja menjanjem sebe." (Harvey, 1967)
Ako kažemo da grad može da se menja, to znači da se on menja kroz delovanje pojedinca u okviru organizacije Društva. Pojedinac svojim delovanjem provocira druge individue na ekvivalentno delovanje. Način na koji ljudi koriste javni prostor, govori mnogo više o njemu nego njegova fizička sturktura. Korišćenje javnog prostora prevazilazi proces projektovanja.
Arhitektura je maestro svih nauka.
U postojanju lanca odnosa neophodno je da postoji karika koja ih sve sjedinjuje i upućuje ih jednu na drugu, tu ulogu u ovom lancu ima Arhitekta. Kako kod nas nije dovoljno razvijena svest o kolektivnom delovanju i napretku celine, neophodno je da Arhitekta svojim projektom ograniči i uslovi promene koje pojedinci mogu da učine.
Naučiti, razumeti, slušati, posmatrati pa tek onda stvarati.
Ključne reči:
* odnosi
* hierarhija
* lanac
* uslovljenost
* zajednički cilj
* proces
Bibliografija:
* Mišel Fuko, Treba braniti društvo, Predavanja na Kolež de Fransu 1976.
* Milton Friedman, O kolektivizmu, Njujork. 1977.
* Alan Kostrenčić, Place vs. Space, Zagreb, 2006.
* Kevin Lynch, The Image of the City, Cambridge Massachussettes: MIT Press, 1960.
* Kristijan Norberg-Šulc, Egzistencija, prostor, arhitektura, Beograd: Građevinska knjiga (2000)
* Biljana Vilotić, Grad - teatar javnog života, aa_ architectural approach, glasnik nove arhitekture, broj 1, godina 1, Novi Sad : Fakultet tehničkih nauka, Departman za arhitekturu i urbanizam, 2011
* David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, New York: Oxford University Press (2005), 1967
* http://www.unhabitat.org/downloads/docs/State_of_the_Word_Cties_Re
port2012.pdf
* http://www.youtube.com/watch?v=W9S1CiGPX2Q
Reference:
1) http://www.unhabitat.org/downloads/docs/State_of_the_World_Cities_Report2012.pdf
UN Habitan -The prosperity of Cities
- Reduces disaster risks and vulnerabilities for the poor and build resilience to adverse forces of nature.
- Creates harmony between the five dimensions of prosperity and enhances the prospects for a better future.
- Stimulates local job creation, promotes social diversity, maintains a sustainable environment and recognizes the importance of public spaces.
- Comes with a change of pace, profile and urban functions and provides the social, political and economic
conditions of prosperity.
2) Mišel Fuko, Treba braniti društvo, Predavanja na Kolež de Fransu 1976.
"Teorija dominacije, odnosno teorija dominacije umesto teorije suvereniteta, znači sledeće: umesto da pođemo od podanika kao jedinke ( ili čak podanika kao mnoštva) i tih elemenata koji bi prethodili odnosu i koje bismo mogli lokalizovati, trebalo bi poći od samog odnosa vlasti, odnosa dominacije tamo gde se on zasniva na činjenicama i gde deluje, te videti kako sam taj odnos određuje elemente na koje se odnosi."
3) Milton Friedman, O kolektivizmu, Njujork. 1977.
"Ja želim da se ljudi zamisle o stanju u kojem se nalaze i da shvate da je održavanje slobodnog društva vrlo teška i komplikovana stvar, koja zahteva samonegirajuće poteze najekstremnije vrste."
4) Alan Kostrenčić, Place vs. Space, Zagreb, 2006.
"Tradicionalni javni prostor počiva na sakralnom ili pak profanom kvalitetu (veće simboličko značenje od same funkcije).
...
Arhitektura Moderne -izmeštanje simboličkog u apstraktno. Modernistički prostor pati od problema nepostojanja mesta. On pokušava tu metafizičku prazninu odsustva značenja nadomestiti znakovima, međutim znak svojom jednoznačnošću, za razliku od simbola, može preneti samo informaciju ali ne i smisao.
...
Post-moderna arhitektura pokušaće rešiti probleme nedostatka značenja, kroz povratak simboličkom, ali u vidu formalnih elemenata, i potpuno promašiti. Praznina besmisla pokušava se zameniti spektaklom. Problem nedostatka smisla - smisla u egzistencijalnom pogledu, proizilazi iz gubitka sebe/bivstva.
...
Savremena situacija teži za novom vrednošću/kvalitetom. Japanski arhitekta Kisho Kurokawa navodi kako bi se tradicionalnom dualizmu svetog i profanog trebao dodati treći element - zadovoljstvo. Deleuze i Guatari bilo koji oblik društvene organizacije posmatraju kao tok želja. Slavoj Žižek zaključuje da želja kao simptom ljudskog postojanja (bića) može postati i svoj opozit - fetiš. Fetiš kao "deformacija" želje uslovljen je nemogućnošću njene realizacije.
...
Fetiš je paranoidna želja, želja koja je impotentna u svojoj potrebi da spaja stvari. Prostor fetiša je izjednačen sa prostorom spektakla.
...
Tradicionalni javni/urbani prostor je mesto susreta, mesto komunikacije, dok savremeni, ultra-moderni prostor postaje mesto informacije/spektakla."
5) http://interactive.usc.edu/blog-old/wp-content/uploads/2010/08/Image_of_the_City.pdf
Kevin Lynch " Image of the city"
Nothing is experienced by itself, but always in relation to its surroundings, the sequences of events
leading up to it, the memory of past experiences.
...
Moving elements in a city, and in particular the people and
their activities, are as important as the stationary physical parts.
We are not simply observers of this spectacle, but are ourselves
a part of it, on the stage with the other participants."
6) http://postmoderna-kultura.blogspot.com/2009/06/kristijan-norberg-sulc-ka-autenticnoj.html
Kristijan Norberg Šulc, "Ka autentičnoj arhitekturi"
Sva mesta liče sve više i više jedno na drugo i gube ono što je u prošlosti činilo od nje genius loci
....
Jednoiličnost i haos jesu na izgled protivurečne, ali, gledajući na njih iz veće blizine, primećujemo da su to veoma isprepletani vidovi opštije krize koju možemo da nazovemo nestankom mesta.
...
Za njega (Aldo Rosi, "Arhitektura grada") grad je arhitektonska stvaranost koja ima stalnost i značenje, spomenici koje on zaklanja služe kao žižne tačke okoline i stvaraju gradski oblik. Tako on posmatra grad kao umentičko delo koje treba da budu analizirani i odrešeni.
7) http://www.youtube.com/watch?v=W9S1CiGPX2Q
Chomsky
"...fundamental element of human nature is the need for creative work..."
8) http://www.arhns.com/aa/upload/aa_01%20online.pdf
Biljana Vilotić, "Grad - teatar javnog života"
Arhitektura artikuliše kretanje, ona je reper, ciljna tačka zadržavanja, ona „nepovezani tok ljudi preobražava
u grupe“ koje teže istim sastajalištima
...
Gradske scene su oblici društvenih interakcija, dešavanja u okviru javnih prostora, jasno - to su društvene grupe okupljene oko istog sadržaja, u istim ili sličnim uslovima. Mogli bismo ih smatrati i parametrima kulturnog nivoa i bogatstva duha jednog grada. Gradske scene se formiraju u oku posmatrača; doživljaj svake od njih se razlikuje od individue do individue.
...
Dejvid Harvej je rekao da je : " Pravo na grad, pravo da se menja menjanjem sebe."
...
‚‚identificira sa svojom četvrti, a ne sa svojim gradom” (Supek, 1987)
...
Rudij Supek – „stanovati nije isto što i prebivati“
9) David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, New York: Oxford University Press (2005), 1967
" Pravo na grad, pravo da se menja menjanjem sebe."
Veze između citata:
* Mesta ne postoje bez čovekove kreativnosti
* simbolika na lokalnom nivou; inercija kao potreba
* nametanje načina života kroz arhitekturu; uslovljavanje čoveka kroz nametnutu arhitekturu; otvorenost grada pruža mogućnost raynim grupama ljudi
* da li postojanje slobodnog društva uslovljava nepostojanje mesta
* da li arhitektura uslovljava potrebe; da li je to nametanje potreba ili arhitektura nastaje iz potreba
No comments:
Post a Comment